LJEŠNJACI

Potječu iz Azije, a većina sorti koje poznajemo danas razvila se u 19. stoljeću u Europi.

Najstariji nalazi koji dokazuju uporabu lješnjaka u prehrani stari su otprilike 9000 godina, dakle, sežu u razdoblje mezolitika, a najveće takvo nalazište nalazi se na području današnje Škotske.

Koštice su krem boje i slatkog okusa, omotane tankom smeđom kožicom koju je zbog gorčine preporučljivo ukloniti.

Kožica se uklanja tako da lješnjake rasporedimo na lim te ih 15 minuta zagrijavamo u pećnici na srednjoj temperaturi. Kada kožica počne pucati, a jezgra poprimi zlatnu boju, lješnjaci su gotovi. Protresemo ih na krpu i trljanjem skinemo kožicu.

Izvrsno idu uz čokoladu te ih zbog toga preporučamo za namaze od čokolade i lješnjaka ili domaće pločice od čokolade.

Nasjeckani se dodaju keksima te raznim pecivima i slasticama, mljevenjem prepečenih lješnjaka i šećera priprema se pasta koja se dodaje kremama za kolače i pralinama, a mljevenjem se može pripremiti i brašno koje se dodaje biskvitima ili upotrebljava za posipanje ili nadijevanje itd.

Lješnjaci mogu biti pravo hrskavo iznenađenje u slanim jelima kao što su kruh, salate, prilozi od povrća, rižoti, tjestenine, ribe i perad.

Od njih se priprema ulje koje obogaćuje jela svojim slatkim i orašastim okusom.

Daleko najveći uzgajivač lješnjaka jest Turska (tamo se uzgoji više od 60 % svih lješnjaka na svijetu), a slijede je Italija i Gruzija.

Lješnjaci su plod lijeske, grma koji naraste i do osam metara u visinu, a beru se sredinom jeseni.

Sjevernoamerički Indijanci u narodnoj medicini upotrebljavaju listove i mace lijeske.

Kao i većina orašastih plodova, pogodni su za pripremu biljnog napitka koje zamjenjuje kravlje mlijeko.

Sjevernoamerički Indijanci u narodnoj medicini upotrebljavaju listove i mace lijeske.

Kao i većina orašastih plodova, pogodni su za pripremu biljnog napitka koje zamjenjuje kravlje mlijeko.