MARELICE

Navodno potječu iz Armenije, a po nekim drugim teorijama iz Kine.

U Grčku ih je donio Aleksandar Veliki, a Europom su ih proširili stari Rimljani.

Uzgajali su ih i sušili još stari Perzijanci i njima trgovali na svojim trgovačkim putovima.

Suhe marelice mogu se konzumirati kao samostalna grickalica, a namočene se dodaju u peciva, kekse i voćne napitke ili se pak upotrebljavaju kao baza za sirove slastice.

Mogu se upotrebljavati i za obogaćivanje pladnjeva sira ili kao prilog svinjetini.

Uzgoj marelica najprošireniji je u Uzbekistanu, Turskoj i Iranu. Na europskom tržištu čak je 95 % marelica turskog porijekla.

Marelice su botanički srodnice šljiva i trešanja. Stablo naraste do 12 metara visine i ima široku krošnju, a deblo može doseći opseg do 40 centimetara.

Najviše suhih marelica proizvodi se u Turskoj. Suše se na niskim temperaturama u tunelima za sušenje i zatim se za očuvanje boje može dodavati sumporov dioksid. Plodovi bez dodataka prepoznaju se po tamnijoj smeđoj boji.

Upotrebljive su i koštice koje se u Rusiji i Kini, kao i u SAD-u koriste u tradicionalnoj medicini. Osušene (i samljevene) mogu se dodavati u juhe, jela od povrća, sokove ili pahuljice.

Ulje od koštica upotrebljava se prvenstveno u kozmetici jer djeluje kao hidratantno sredstvo i pogodno je za sve tipove kože.

Upotrebljive su i koštice koje se u Rusiji i Kini, kao i u SAD-u koriste u tradicionalnoj medicini. Osušene (i samljevene) mogu se dodavati u juhe, jela od povrća, sokove ili pahuljice.

Ulje od koštica upotrebljava se prvenstveno u kozmetici jer djeluje kao hidratantno sredstvo i pogodno je za sve tipove kože.